Povijest umjetnih vlakana započela je krajem 19. stoljeća s prvim polusintetičkim ili regeneriranim materijalima (van Oosten 2002.) i iako su potpuno sintetski polimeri razvijeni početkom 20. stoljeća, mnoga vlakna koja su danas u uobičajenoj upotrebi nisu u potpunosti iskorišteni sve do 1960-ih i 1970-ih. Izotaktički polipropilen bio je uspješan od ranih 1960-ih zahvaljujući novim katalizatorima za polimerizaciju koje su razvili Ziegler i Natta 1954. (Brydson 1999). Postala je važna plastika koja se koristi u mnogo različitih oblika i primjena kroz niz proizvodnih procesa. Velik udio PP koristi se u vlaknima kao sastojcima tkanina, presvlaka i tepiha. Mnoge industrijske namjene uključuju užad, tkane i netkane tkanine i ojačanja.
Od 1980-ih proizvodnja, potrošnja i primjena ovog polimera porasle su primjenom još učinkovitijih katalizatora i poboljšanja svojstava i danas je PP najčešće vlakno koje se koristi u cijelom svijetu. Korisnost PP-a ovisi o zadržavanju njegovih svojstava tijekom produljenog vijeka trajanja. Na primjer, pod blagim uvjetima, nestabilizirani PP zadržat će svoja svojstva dugo vremena. Međutim, u većini primjena dolazi do izlaganja toplini i svjetlu što ubrzava oksidativnu razgradnju. Svojstva zbog kojih se PP široko koristi kao vlakno ne sprječavaju da vlakno propada tijekom vremena kada je izloženo dnevnom svjetlu i UV zračenju (Lemaire et al. 1988).
